Pit ”Pištolj“ Maravić – najbolji ball-handler svih vremena

0
191

Mjesec januar i početak godine razlog su da se NBA, ali i cijeli košarkaški svijet sjeti jednog od najboljih igrača u istoriji. Tačno 33 godine se navršilo 5. januara, od kada je, na terenu, iznenada preminuo Pit “Pištolj” Maravić, igrač za koga je veliki „Seltik“ Džon Havliček rekao da je „najbolji ball-handler svih vremena“.

Svoju karijeru gradio je u vremenima kada nije postojao šut za tri poena, kao ni ograničenje trajanja napada. Nije bilo ni današnjih naprednih metoda za oporavak povrede koljena, koja je i dovela do preranog opraštanja od njegove najveće životne pasije. Nakon košarkaših avantura, upao je u težak period u kome se odavao različitim porocima. Upravo se, na putu oporavka kroz posvećivanje jednoj od hrišćanskih crkava, i zadesio tog kobnog 5. januara u Pasadeni, gdje je imao zakazanu pikap košarkašku utakmicu za crkvu Nazarenu. Tog dana je, do tada neotkrivena, urođena srčana mana oborila košarkaškog virtuoza na zemlju, na očigled zapanjenih slučajnih saigrača.

Odrastanje

Nije bila tajna da je Pitov otac bio veoma zahtjevan prema svom sinu. Odrastajući u imigrantskoj porodici, njegov otac, Petar “Press” Maravić, sin srpskih imigranata Vaja i Sare (rođene Radulović) iz Drežnice, sela u blizini Ogulina u savremenoj Hrvatskoj, imao je teško djetinjstvo. Nadimak “Press“ dobio je jer je kao dječak prodavao novine Pittsburgh Press u malom industrijskom gradu u predgrađu Pitsburga. Nakon učestvovanja u Drugom Svjetskom ratu, dobio je sina u ljeto 1947. godine. “Press” je te 1947. i dobio svoj prvi posao kao asistent na svom koledžu Davis i Elkins u Zapadnoj Virdžiniji.

Mali Pit Maravić je vrlo rano pokazivao naklonost prema košarci, a talentom se isticao već u svojim najmlađim danima. Kao čudo od djeteta, košarka je bila sve što je Maravić znao. Otac i sin su bili nerazdvojni kroz fakultet. Otac je Pitu bio trener  i pratio ga je na svakom koraku. Neke priče o Maravićevim čudnim tehnikama vježbanja imale su tračak istine, dok su druge bile plod mašte, pa ostaje pitanje da li je Pit zaista izoštrio kontrolu lopte driblajući kroz prozor sa suvozačevog sjedišta dok je njegov otac vozio polako?

Košarkaški uspjesi

Jedna od njegovih biografija počinje citatom Boba Dilana kad je čuo na radiju da je preminuo Pit Maravić i da je rekao: ‘Znam, to je onaj čovjek koji je mogao da igra i zatvorenih očiju.’

Maravić je dizao prašinu gdje god se pojavio – gledaoci su prosto hrlili da prisustvuju utakmicama u kojima je dominirao svojom maštovitošću i vještinom. Maravić je postigao više poena za Univerzitet nego bilo koji drugi igrač u istoriji. Ukupno je postigao 3.667 poena za samo tri godine (1968-1970), igrajući za tim koji je treninrao njegov otac (LSU). U toku tih godina, “Pištolj“ je postavio 11 NCAA rekorda i 34 rekorda Jugoistočne konferencije – još uvijek drži mnoge od njih i nakon 40-tak godina. U svojoj studentskoj karijeri, ovaj 1,96 m visoki bek, imao je nevjerovatnih 44,2 poena po utakmici u 83 takmičenja i bio po broju pogodaka tri puta na čelu NCAA lige. On je takođe postavio i NCAA rekord tako što je postigao više od 50 poena na 28 utakmica.

Nakon što je diplomirao na univerzitetu LSU 1970. godine, Maravić je izabran kao treći pik u prvoj rundi drafta NBA lige i odmah je ušao u njenu istoriju kada je potpisao svoj prvi ugovor za 1,9 miliona dolara. Bila je to jedna od najvećih plata u to vrijeme kada je potpisao za Atlantu. Trebalo mu je ipak nešto malo vremena da uđe u početnu petorku, sa prosječnih 23,2 poena po utakmici u njegovoj početničkoj-ruki sezoni. Nakon što je proveo četiri sezone u Atlanti, Maravić je trejdovan u New Orleans Jazz, gdje je dostigao svoj vrhunac kao NBA šoumen i superstar. Ušao je u All-NBA prvi tim 1976. i 1977. godine, kao i u drugi All-NBA tim 1973. i 1978. godine. Bio je na čelu NBA lige po učinku 1977. sa ličnim rekordom od 31,1 poen po utakmici. Maravić je završio svoju karijeru u Utah Jazz i u Boston Celtics 1980. godine kada je jednu sezonu zajedno sa njim igrao i Leri Bild.

U deset NBA sezona, Maravić je bio pet puta član all star tima, postigao je 15.948 poena u 658 utakmica ili 24,2 u prosjeku. Bio je vodeći u ligi sa postignutih 31,1 poen po utakmici 1977. godine. Njegova NBA simultanka, sa eksplozijom od 68 poena desila se protiv Njujorka 25. februara 1977. godine.

Kobni dan:”Pit je ovdje”

U zoru tog 5. januara 1988. godine ušao je na teren, kako bi ponovo prigrlio igru koju je igrao cijelog života, četrdesetogodišnjak koji je nakon teškog životnog perioda odlučio da se ponovo poveže sa košarkom.

„Ovde je“, kazao je oduševljeno dr James Dobson, koji je organizovao nedeljne igre. „Pit je ovdje.“

“Hej, momci”, rekao je Pit veselo. “Kako su svi?”

To pitanje je bilo nepotrebno, jer je Pit “Pištolj” Maravić na terenu, spreman za utakmicu sa običnim ljudima. Svi su bili oduševljeni, međutim, sudbina je htjela da se isto pitanje ponovi 45 minuta kasnije, ovog puta u obrnutim ulogama.

Dobson, odmjeravajući znojavog Maravića, dok su stajali blizu linije za slobodna bacanja i hvatajući dah između partija upitao je “Kako se osjećaš, Pite?”

“Osjećam se odlično.”, uzvratio je.   

A onda je urođena srčana mana izazvala da se Pit Maravić iznenada sruši licem prvo na pod, upravo radeći ono što je najviše volio – da dribla sa nevjerovatnim umjećem, uz uglađena dodavanja i završavajući akcije postižući poene.

Nekako, uprkos godišnjim fizičkim testovima od srednje škole, Maravićeva urođena srčana mana je ostala neotkrivena. Rođen je bez lijeve koronarne arterije koja krvlju dovodi do mišićnih vlakana srca, a desna arterija koja je nadoknadila neravnotežu bila je preopterećena. Bilo je medicinsko čudo da je živio 40 godina.

Košarkaška smrt – nekad i sad

Velika NBA zvijezda je januarskog jutra u podnožju planina San Gabriel, nadomak Los Anđelesa, tragično i iznenada umrla u naponu svog života i proći će tri decenije prije nego što se slična tragedija u košarkaškom svijetu ponovi.

Pit Maravić i Kobi Brajant, game-changeri, bili su vrlo posebni dok su bili vrlo mladi, njegovani od zahtjevnih očeva, nastupali su bez daha i zaslužili su prostor na zidu unutar Naismith Memorial Basketball Hall of  Fame. Zanimljivo je da su njihova posljednja odmorišta udaljena samo 30-tak kilometara.

Međutim, razlika u reakciji javnosti na te smrtne slučajeve je neuporediva. Atlanta Havks, Utah Jazz i Boston Celtics, franšize koje je Maravić proslavio u svojoj desetogodišnjoj NBA karijeri, odigrali su sledeću utakmicu po rasporedu, za razliku od Lejkersa, koji su bili previše “zgaženi” zbog Kobea.

Maravić je, osim u Luizijani, gdje je živio i bio obožavan tada, ali i sada, bio glavna priča samo na jedan dan.

Svakako se svijet promijenio od tada. Kobeova karijera započela je u najpoznatijem timu na svijetu i to baš kada je NBA popularnost rasla. Televizija je pokrivala svaki ćošak Kobeovog života, dok socijalne mreže dozvoljavaju svakome da individualno prati živote košarkaša – na terenu i van njega.

Twitter se nije srušio onog dana kada je Maravić umro. Zakasnio je dvije decenije.

Ovo nije bilo prvi put da je Maravić bio žrtva tajminga. Njegovi košarkaški trikovi učinili su ga vrhunskim pionirom 1970-ih, prije nego što je TV zapravo prikazivao najvažnije košarkaške događaje. Malo je igrača moglo da parira njegovim vještinama. Usporene reprize, koja bi još bolje pokazala njegove vještine, nije bilo. Nijesu usamljena mišljenja da bi Maravić sa današnjim pravilima bio još više aktuelan. Povreda koljena je zaustavila njegovu karijeru – hirurški napredak nije stigao da mu je produži.

I zato je razumno zaključiti da je igrao u ovoj deceniji sa hirurškim napretkom koji bi mu omogućio povratak iz povrede koljena, i da je umro u današnjem viralnom svijetu pod potpuno istim okolnostima kao kobne 1988. godine, reakcija usljed odlaska Pita “Pištolja” – koji je bio godinu mlađi od Kobea u vrijeme njihove smrti –još više bi potresla čitav svijet.

Piše: Boško Janjušević