Neponovljivi Zoran Batrović: Šmeker na terenu, ali i van njega, čovjek za fudbal i kafanu

1
723
Foto: Facebook

Teško se može zamisliti da današnji fudbaleri, koji vrijeme, kada ne igraju, uglavnom provode u teretani, mogu sebi dozvoliti noćne izlaske, raskalašan život i opuštanje.

Nekada, u ono vrijeme kada je fudbal cvjetao na ovim prostorima, bilo je primjera pravih boema, na terenu i van njega. Spojiti lijepo i korisno nije lako, ali je nekima išlo od ruke da caruju i po terenima bivše velike zemlje, ali i da caruju u noćnom provodu i svakodnevnom životu. Jedan od njih je legendarni crnogorski as Zoran Batrović, rođeni Podgoričanin, koji je ostao upamćen kao istinski dobar fudbaler, ali i veliki šmeker van travnatih terena.

Batrović je rođen 1958. godine u tadašnjem Titogradu, a njegova karijera počela je u Zeti, išla preko Sutjeske i Jedinstva, pa nastavljena u rodnom gradu, u ekipi Budućnosti za koju je odigrao 94 meča u periodu od 1979. do 1983. Na tim utakmicama ovaj napadač je iskazao svoj potencijal postigavši 14 golova, nakon čega je otišao u ekipu Prištine.

Priština

Tadašnji prvoligaš Priština bila je težak zalogaj čak i za najveće klubove Jugoslavije. Specifična uzavrela atmosfera, puno navijača i nimalo lak teren, bili su nešto što je Prištinu izdavajalo od ostalih timova. Zoran se u ulozi jednog od najbitnijih igrača tog tima odlično snašao i zajedno sa legendarnim Fadiljom Vokrijem i Vladislavom Đukićem predstavljao “trio fanatastiko” te ekipe. Za četiri godine, sve do 1987, Batrović je odigrao 97 mečeva i postigao čak 36 golova za prištinski sastav.

Ta ekipa znala je da na pleća baci i timove “velike četvorke”, imala je na utakmicama 30 do 35.000 hiljada navijača i još desetak hiljada koji su stajali ispred stadiona slušajući prenos preko tranzistora.

Partizan, Beograd, boemski život…

A, onda, uslijedio je potez karijere, prelazak u jedan od najvećih klubova tadašnje zemlje – Partizan, i to zajedno sa Vladislavom Đukićem. Oprobani recept iz Prištine pokazao se kao uspješan i u Humskoj jer je ovaj tandem, uz već ranije pridošlog Vokrija, predstavljao motor crno-bijelog tima.

Međutim, nijesu samo golovi i igra bili ono što je krasilo ovog metar i 77 centimetara visokog napadača. Imao je Zoran harizmu kakva se rijetko sretala. Voljeli su ga navijači gdje god da je igrao, a simpatizeri Partizana su posebno bili “slabi” na njegovu pojavu. Za godinu i po dana u Partizanu Zoran je ostavio dublji trag nego mnogi koju su godinama bili u tom klubu. Nije odolio nadaleko poznatim beogradskim kafanama, a kako priče kruže, centralna loža na ‘Tašu’ bila je rezervisana upravo za njega. Znao je da puši i do 80 cigareta dnevno, da istrči na teren, preore ga, postigne gol, bude u zagrljaju navijača i to sve za jedan dan. E, to se zove život.

Odigrao je 82 meča za Partizan i postigao 33 gola, a kruna karijere bila je 1989. godina kada je sa crno-bijelima osvojio svoj najveći trofej u karijeri – Kup tadašnje velike zemlje. Čuveno finale u Humskoj 1 kada je Partizan pred prepunim tribinama pregazio Velež iz Mostara sa čak 6:1, a Batrović tim šestim golom stavio pečat na utakmicu i razgalio dušu “Grobara”.

Tuča na treningu La Korunje

Nakon Partizana, Batrović je prešao u redove španskog Deportiva iz Lakorunje. Početak je bio kao iz snova, nastup u Kupu kralaj i odmah het-trik. Ipak, sve se srušilo već sjutradan kada mu je saigrač Fran uklizao sa obje noge, Veljko je reagovao ishitreno, udario ga pesnicom u glavu, pa je pao u nemilost trenera Arsenia Iglesijasa. Odmah je izgubio mjesto u prvom timu iako je najavljivao da bi mogao biti najveće pojačanje španske ekipe.

Reprezentacija i kraj karijere

Batrović je za selekciju Jugoslavije odigrao samo jedan meč i to protiv Škotske u Glazgovu 12. septembra 1984. godine. “Plavi” su tada doživjeli potop 6:1 iako su poveli golom Vokrija, a asistent je bio upravo junak naše današnje priče. Ipak, Keni Dalgliš i drugovi su održali čas fudbala nacionalnom timu Jugoslavije, a Batrović će taj meč pamtiti kao prvi i jedini za “Plave”.

Nakon kratke epizode u Lakorunji, Zoran je igrao za Borac iz Banjaluke, a karijeru, dugu i protkanu raznim angdotama, dogodovštinama i slobodno možemo reći avanturama, okončao je 1991. godine u Mogrenu.

1 KOMENTAR

Komentarisanje je zatvoreno.