Đoković: Imao sam osjećaj kao da mi se svijet i snovi raspadaju

0
44
Foto: Tennisworldusa.com

Najbolji teniser svijeta Novak Đoković pričao je o jednom od najtežih momenata u karijeri kada je 2010. godine poražen u četvrtfinalu Rolan Garosa.

Novak je u razgovoru za podkast sa Červinom Džafarajom opisao pomenuti događaj i zašto je on toliko bio bolan za njega.

„Imao sam mnoge izazove tokom svoje karijere. Jedan od njih je 2010. godina i četvrtfinale koje sam izgubio na jednom od najvećih turnira, na Rolan Garosu. Imao sam osjećaj kao da mi se svijet i snovi raspadaju i da nijesam dovoljno dobar da postignem ono što želim. Tada sam bukvalno ridao u sobi svog trenera (Marjana Vajde) i fizioterapeuta (Miljana Amanovića). Osjećao sam se jako loše u tom periodu – kao da sam udario u zid i kao da ne mogu dalje“, kaže Đoković i dodaje:

„Oni su me pustili da se isplačem, da izbacim sve emocije i sve što sam osjećao u tom trenutku. Veoma sam im zahvalan na tome jer je to bio preloman trenutak. Narativ u sportu glasi da je trener taj koji bi trebalo da te podigne i da ti pokaže kako da budeš jak, ali za mene je ipak najbolji trener onaj koji je tu za vas kao čovjek – prijatelj i rame za plakanje, onaj koji vas razumije i podržava i onda kada želite da izbacite sve iz sebe, da isplačete dušu. Veoma sam zahvalan jer sam u tom momentu osjećao da nijesam sâm“.

Na pitanje šta je bio uzrok tog sloma u Parizu, Novak odgovara:

„Bila je to kombinacija različitih faktora – bilo je povreda, nijesam postizao ono što sam namjeravao i očekivao od sebe. Jesam osvojio slem 2008. u Melburnu, onda sam igrao polufinala i četvrtfinala, bio sam treći i bio je to uspjeh, ne shvatite me pogrešno, ali osjećao sam da mogu da postignem mnogo više. Osjećao sam da su moja očekivanja, kao i ljudi oko mene i teniske javnosti, toliko velika da biti treći nije dovoljno i nije dovoljno osvojiti jedan slem. Osjećao sam preveliki teret na ramenima i sve se srušilo u tom trenutku. Prvi put sam tada osjetio da želim da napustim tenis ili da napravim pauzu. Prvi put sam imao tako jaku emociju, do tada sam uvijek razmišljao kako ću doći na sledeći trening i poboljšati se, a tada sam želio da pobjegnem od svega, da promijenim okruženje“.