Dani kada je Titograd ličio na Rio de Žaneiro, a Budućnost ispisivala zlatne stranice istorije

0
812
Foto: FK Budućnost

Odavno su ove prostore napustila romantična fudbalska vremena koja su “bubamari” donosila prepoznatljiv šmek i ono zbog čega je privlačila široke narodne mase koje su kao hipnotisane hrlile na stadione da bi vidjele svoje omiljene timove.

Takav talas fudbalske zanesenosti zapljusnuo je Podgoricu, tadašnji Titograd, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Dobar dio njenih stanovnika bio je tada opijen igrom lokalne Budućnosti koja je izrastala u ozbiljan tim i postajala sve veći takmac “aždajama” iz tadašnje Prve Lige Jugoslavije.

Nakon finala Kupa iz 1965. godine, kada je Budućnost na JNA poražena od Dinama iz Zagreba 2:1, uslijedio je 1977. godine još jedan veliki uspjeh Titograđana. Opet su se “Plavi” našli u finalu najmasovnijeg fudbalskog takmičenja tadašnje zemlje i opet nijesu bili u milosti bogova, ali su se vinuli u zvijezde i trasirali sebi put ka besmrtnosti.

Put do finala

Budućnost je u sezoni 1976/1977 sa klupe predvodio legendarni as Partizana Marko Valok i svojim iskustvom i autoritetom donio velike benefite ekipi. Budućnost je nastup u Kupu u jesen 1976. započela u Prilepu savladavši tadašnjeg drugoligaša Pobedu sa 3:1. U osmini finala “Plavi su eliminisali Rudar iz Kaknja sa minimalnih 1:0.

U četvrtfinalu viđena je prava drama pod Goricom. Gostovala je ekipa Sarajeva koja je prije toga eliminisala Partizan 3:0. U goleadi i veoma atraktivnom meču uspjela je Budućnost da slavi sa 3:2 i prođe u polufinale.

U borbi za finale Budućnost je u Nišu ukrstila koplja sa Radničkim. Meč na “Čairu” je obilovao uzbuđenjima, a nakon 90 minuta rezultat je bio 1:1. Uslijedilo je izvođenje jedanaesteraca, a Budućnost je imala više sreće i slavila sa 5:4. Tako su se “Plavi” drugi put u svojoj istoriji plasirali u finale Kupa u kome ih je, ovoga puta, čekao Hajduk iz Splita.

Euforija u Titogradu

Tog maja 1977. vladala je euforija u Titogradu. Svjedoci kažu da se pričalo samo o fudbalu i živjelo za finale Kupa. Čak su i treninzi Budućnosti pred finale bili posjećeni kao utakmice, pa se više hiljada ljudi okupljalo kako bi pružalo podršku Valoku i njegovim izabranicima. Sve je ličilo na Brazil, na čuvene priče o njihovim utakmicama i karnevalskoj atmosferi u Rio de Žaneiru.

Oko 5.000 navijača iz Crne Gore otputovalo je na utakmicu u Beograd. Ekipa Budućnosti bila je smještena u hotelu “Nacional” na periferiji grada, dok je rukovodstvo kluba odsjedalo u čuvenom “Mažestiku”.

Finale tog Kupa izazivalo je veliku pažnju ne samo navijača Budućnosti i Hajduka, već i svih ljubitelja fudbala u tadašnjoj velikoj državi.

Finale

Borba za trofej na “Marakani” odigrala se 24. maja, dan pred Titov 85. rođendan i Dan mladosti, što je dodatno podizalo atmosferu. Igrači dva kluba tada su na teren izašli sa transparentom „Srećan ti rođendan, naš voljeni druže Tito“.

Trener Valok izveo je sledeći sastav: Vujačić, Janković, Folić (Božović), J. Miročević, Vukčević, Milošević, Kovačević (Vujović), Bošković, Radonjić, A. Miročević, Ljumović.

Na stadionu se tada okupilo preko 70.000 ljudi, što je, do tada, bilo najposjećenije finale Kupa. Priče kruže da je gotovo cijeli stadion navijao za Budućnost, a da je splitska ekipa imala podršku od 5-6.000 svojih navijača koji su doputovali iz Hrvatske.

Samo finale nije obilovalo golovima, jer je regularni tok okončan bez pogodaka. Ipak, viđena je velika borba dva tima, taktički sjajno pripremljenih ekipa i Budućnost koju je tada predvodio reprezentativac Ante Miročević.

U produžecima se mnogo bolje snašao Hajduk koji je poveo u 10. minutu prvog produžetka kada je pogodio Šime Luketin, a Splićani su duplirali prednost u drugom produžetku kada je strijelac bio legendarni Slaviša Žungul.

Žal za još jednim izgubljenim finalom

Euforija koja je vladala prije i za vrijeme finala, ubrzo se pretvorila u tugu i razočarenje. Žalili su svi – i igrači i uprava, a posebno navijači.

Ipak, Budućnost je tim finalom ispisala jednu od najsjajnijih stranica u svojoj istoriji, lansirala nekoliko sjajnih imena i utrla put generacijama koje su kasnije došle.

To finale bilo je, možda i najblistaviji momenat u istoriji kluba jer je izboren i nastup u Evropi u tadašnjem “Balkanskom kupu”. Sve u svemu, 1977. ostaće zauvijek urezana u pamćenu navijača Budućnosti, starijima sjećanje na neka bolja vremena, a mlađima težnja da se ta vremena ponovo dese.